Dugo nisam odlazio u selo na levoj obali Save, gde sma inače provodio letnje raspuste dok sam išao u školu. U tom se lu i na Savi su mi se događale zgode i nezgode slične onima Toma Sojera. Pamtim to kao jedan od najlepših detalja svog detinjstva. Život me je kasnije odveo daleko, i kada sam povremeno dolazio, samo sam imao vremena da, sam, odem do reke i malo postojim tu kao na grobu neke voljene osobe.

Onda, skoro osamnaest godina nisam dolazio uopšte. Do prošlog leta. Došao sam neplanirano i isto tako neplanirano ostao nekoliko dana. Svo vreme od jutra do pred noć, provodio sam na obali reke u društvu rođaka i prijatelja. Bilo je predivno vratiti se. Ali ono što mi je, nekad kao dečaku bilo očaravajuće, očaralo me i sada. Bili su to (i ostali) sutoni na reci.

Ko ume da oseti prirodu može tačno da opseti trenutak kada sve počinje da se smiruje. Reka kao da uspori, površina vode nije više namreškana, stišaju se svi zvuci, svetlost se polako smanjuje, sunce zalazi za vrbake. I ljudi nekako manje i tiše pričaju. Tada sam uzimao svoj fotoaparat i, da ne remetim tu bonacu, slikao ne samo svetlost, nego, čini mi se i zvuk tišine koja nastaje.

Uostalom pogledajte i sami.

Ali pre sumraka i tog božanskog smiraja, na obali je bilo veoma živo, sa puno raznih mirisa, naročito kada se ova dvoica late roštilja…

Pričalo se i družilo…

Pravile razne frizure…

I razni nestašluci…