To jutro sam ustao rano, dok su u kući još svi spavali.
Bila je nedelja. Septembar neki.
San u kome sam te sanjao, pretvorio se u misao koju ću misliti ceo dan.
Uzeo sam kašikicu slatkog od šljiva da ubijem ukus gorčine u sebi koji ostaje posle noći koju prespavaš sam.
Obukao sam ono isto što sam i juče nosio,  puno tvojih mirisa.
Izašao sam iz kuće i pustio da me čizme povedu niz ulicu.
Znao sam gde će me odvesti.
Kada sam prolazio pored tvoje kuće, zastao sam malo, tek toliko da ti pomilujem snove, pa nastavio dalje – prema reci.
Sunce je umivalo svoje prve zrake i ogledalo se na srebrnoj površini ogromne mirne vode.
Zarobio sam jedan trenutak tog prizora i sačuvao ga u oku,
da ti ga poklonim kad nam se pogledi budu ponovo sreli.

Svitanje na reci